|
Budući da ova "prokleta" sekta ili vjera ovisno o nazivu još uvijek izaziva strah i predrasude stvorene neznanjem odlučio sam vam sa neutralnog stajališta prikazate učenje sotonizma....stoga se nadam da ćete biti otvorenog uma za nove ideje...jer kako ćete vidjeti njihova učenja ne razlikuju se od ideja ateita...stoga....pogledajte o sotonizmu....
FILOZOFIJA SATANIZMA
- Satanist je čovjek koji zna da nema Boga, pa je on osoba koja pokušava postati Bog. On je osoba koja je do kraja svjesna suprotnosti slijepih i bezumnih sila i energija "Mega-Kaosa" s jedne strane, ili ono što obično nazivamo Svemir i njegove suprotnosti koju možemo opisati kao "Evoluciju općeg i osobnog uma" i nazvati je Red.
- Satanist je svjestan zastrašujuće činjenice da na svijetu osim samoga sebe nema više nikoga i da mu nikad nitko ne može stvarno pomoći ni u kojem pogledu. Zna da je rođen sam i da će umrijeti sam. Svjestan je krajnje samoće ljudskog bića. On zna da su njegov um i njegovo tijelo jedino oružje i oruđe koje ima u uravnotežavanju sila Kaosa i Reda.
- On je prepoznao najveću vrijednost ljudskog uma, apstraktno razmišljanje i najvredniji dragulj u toj kruni, ideju!
- Jednako tako je prepoznao i vrijednost fizikalno-biološke stihije onoga što zovemo tijelo, ali i shvatio dragocjenost njegove najizraženije energije, strasti! Ona je glavni nositelj opstanka rase i emotivne energije čovjeka.
Orgazam je najjača eksplozija emocija koju čovjek može proizvesti. To je temelj opstanka rase i majka želja, a s tim i izvorna hraniteljica apstrakcije. Nema realizacije ideja bez strastvenih želja koje teže ispunjenju. Kao što nema ni produžetka vrste bez sirove energije strasti, koja kao takva, ne bi izazivala nekakvo posebno poštovanje da ne sadrži, ne nosi u sebi, i klicu života u obliku sjemena ili jajašaca i čin oplodnje.
- Satanist zna da Boga nema. On je svjestan ljudske želje i nade za Bogom i to kod čovjeka prepoznaje kao njegovu najdublju istinu, ali se ne može složiti s općom ljudskom idejom o Bogu kao spasitelju u inerciju i pasivnost. On Boga prepoznaje kao kvalitetnu ideju evolutivnog napretka, a želju i emocije koje stoje iza njega prepoznaje i koristi kao moćni motor. Zato on ne pristaje na ideju inertnog Spasitelja, a koja iza sebe nema silu koja vuče kvalitetno prema naprijed. On takvu ideju nužno poriče i time sebe dovodi u nesuglasje s većinom koja ga anatemizira jer joj razgrađuje nadu u Spas.
- On Raj doživljava kao evolutivnu smrt. On se takvog Boga boji kao svojeg evolutivnog ubojice. Odavde proizlazi pogrešno tumačenje o strahu sataniste od Boga.
- Dakle, Red podrazumijeva vodstvo. Vodstva u stvarnosti nema. Postoji samo ideja o vodstvu. Za razliku od satanista, mnogi magičari pogrešno tumače Ideju kao ime Boga. Ako se evolutivna energija, odnosno strast, kroz ljudsko prikazuje kao želja, a želja kroz apstraktno formira potrebu vodstva, ideja uvijek kroz to ponudi idealno vodstvo, Boga. Pristajemo li na liniju manjeg otpora da bi u svojem kukavičluku izbjegli činjenicu da Boga nema, a što je za većinu ljudi duboko zastrašujuće, dobivamo Boga, crkvu i religiju koje postaju dogmatična tragikomedija bogomoljačke bogobojaznosti i poniznosti.
- Satanista je svjestan da je i on zarobljenik tijela i uma i da se ne može pobjeći iz svoje ljudske sudbine i njezinih mogućnosti. On zna da je na tom stupnju ideja Boga najbolja ideja i da jedino ideja Boga ispravno funkcionira unutar zakonitosti ljudskog uma i emotivnog sklopa postojanja koje se obično naziva ljudskom dušom. Drugim riječima i njemu treba Bog. No, to je Antibog i suprotnost kreaturi općeg Boga proizašlog iz straha od smrti, a što na kraju postaje smrt sama.
- Satanistička iluzija Antiboga, ili suprotnost Boga koji je rajska pasivnost, odnosno ništavilo, je svjesna iluzija proizišla iz unutarnje nužne potrebe da on postoji da bi se zakonitosti života mogle manifestirati u ljudskom biću. Satanist je svjestan svoje iluzije. Obzirom da je svjestan svoje iluzije, on joj zna mogućnosti i ograničenja. Obzirom da mu zna mogućnosti i ograničenja on zna svojeg Antiboga i upotrebljavati.
- Pošto je Sotona potpuna suprotnost najinertnijeg od dogmatičnih Bogova u apsolutnom smislu, satanist nema ništa protiv da ga se označava i povezuje s tom iluzijom sile i stavlja u kategoriju aktivnog simbolizma ljudskog nesvjesnog.
- Satanističko učenje tvrdi da niti jedan Bog nije stvorio "Nebo i Zemlju" i sav ostali Univerzum, niti pak ono glavno što stoji iza toga - čovjeka. Nije Bog stvorio čovjeka, nego je Čovjek stvorio boga, što iz prije navedenog proizlazi da je Ideja o Bogu stvorila Boga, a čovjek je tvorac te ideje i stvoritelj Boga.
- Čovjek je po unutarnjoj zakonitosti po kojoj funkcionira prisiljen biti stvoritelj Boga. On stvara Boga kao nešto što personificira njegovu Ideju koja je plod želje za spoznajom, jer jedino spoznavanjem prirode i njezinih sila se čovjek može nadati da će i njima zagospodariti. A to znači biti gospodar, odnosno Bog kojem se sile prirode moraju pokoravati, odnosno, kao svemoćan, postaje gospodarom svoje sudbine i postaje besmrtan. Čovjek zapravo stvara Boga iz unutarnje zakonitosti, tehničkog funkcioniranja duše i uma, odnosno, iz evolutivne nužnosti i želje za besmrtnosti, ali nema stvari, pojave, ili bilo čega u Svemiru što nema i svoju suprotnost, pa tako stvara Boga i iz straha od te nepoznate i neprijateljske Prirode i njezinih sila, odnosno sila koje stoje na putu njegove želje za besmrtnosti. Njegove slike, a čovjek je uvijek i jedino sposoban razmišljati u slikama, su obojene emocijama želja o kontroli nepoznatih sila i straha od tih sila. Tako on uvijek stvara i svojeg zaštitnika i Spasitelja, što u početku ima svoju svrhu. Ali ta svrha završava postajući sama sebi svrha, jer na kraju postaje klopka.. Odavde i vjernički strahovi o uništenju koje će nastupiti onog časa kad se odreknu njegove zaštite i to je logično i uvijek, "najveći grijeh". Postaju taoci straha pred silama ništavila od kojih ih štiti jedino Bog, a ta grčevita obrana "osiguranog" prostora govori da su oni zarobljenici tog prostora i vlastite iluzije Boga koji će ih poslije smrti, (čitaj nestajanja u ništavilu), uznesti na opet "osiguran" prostor, odnosno Nebo i nastaviti ih dalje štititi.
- Pogledamo li bogove ostalih religija vidimo da je klišej gotovo uvijek isti. Razlikuje se jedino po nijansama. Već te razlike u nijansama su uzrokovale ratove i mijenjale povijest uz gomile mrtvih, i jasno je koliki je strah i od najmanjeg iskrivljavanja dogme koja jedino i "jedina" pruža sigurnu zaštitu.
- Satanizam razumije unutarnje zakonitosti, o čemu će biti više govora kasnije. Jasna mu je uloga Boga u tome, kao i Boga kao najvažnijeg činitelja "ljudske" evolucije. Taj i takav Bog po toj istoj zakonitosti, a u cilju daljnjeg razvoja evolucije ljudske duše kao jedine bitne sveukupnosti i pravog cilja, kada postane "Bog dogma" i Bog stagnacije, On treba biti pretvoren u svoju suprotnost, svojevrsnog Antiboga i od njega treba kao dotadašnji Bog biti uništen da bi se mogao započeti novi ciklus. Dakle, i Bog i Antibog u sebi moraju sadržavati klicu suprotnosti i samouništenja koja se treba razviti na za nju plodnoj i inertnoj, gnojavoj, nepokretnoj masi završenog ciklusa, klici koja je u odnosu na nju vitalna i jedini mogući nositelj novog, evolutivnog ciklusa ukupnosti ljudske duše.
Satanizam je dakle uništavatelj starog Boga koji je postao prepreka evolutivno-spiritualnom razvoju, a čija moć i energija opstanka proizlazi iz isisavanja energije duševnosti čovjeka, odnosno kvalitetne energije njegove duše, energija kojom se taj Bog hrani i koja je uvjet njegovog opstanka. Prestala je biti uvjet razvoja čovjeka, pa su time i prestali razlozi za njegovo postojanje. Ta iluzija Boga koji u stvarnosti ne postoji, iako je energetski vrlo živa i aktivna, došla je u fazu koja traži cijelog čovjeka za sebe, odnosno njegovu cjelokupnu životnu energiju.
To je Bog koji kaže: Ja sam tvoj gospodar. Koji laže: Ja sam te stvorio. Koji traži: Sav tvoj život treba biti predan Meni. Ti i tvoji potomci me morate slaviti od rođenja do smrti. Vaš život mora biti predan u moje ruke i ja njime gospodarim. Svaki trenutak vašeg života je, i uvijek će biti moj, i ovisan od moje milosti.
Zatim slijedi njegova zastrašujuća i konačna konstatacija: Vi ste smrtnici i vaš život i sva njegova energija ovisi u potpunosti o mojoj volji. Vi ste smrtni, ja sam vječan.
Dakle, slijepa energija koju je čovjek okupio i oplemenio je osobnom emotivnom energijom, (čitaj vjerom), pretvarajući je u Elemental, narasla je u energiju koja pokušava prisvojiti ljudsku spiritualnu iskru, očovječiti se, postati stvarnost, odnosno stvarni život. Pokušava ukrasti život od ljudi.
Čovjek je stvorio besmrtnog, vječnog i svemoćnog Boga zahvaljujući moći spiritualne iskre koju posjeduje i koja je bila ključ očovječenja i svijesti. Spiritualnim razvojem će doprijeti do razine ekspanzije svijesti (nirvana, samadhi, raj itd.), pa će taj rezervoar energije u koji je čitav ljudski svijet ulagao svoju osobnu energiju tisućama generacija, ipak na kraju iskoristiti kao pogon, odnosno za sve ono što slijedi.
Oni koji ne razumiju pojam satanizma, satanistu i njegovu borbu protiv mrtvila i destrukcije, kadri su stvari gledati kao crno i bijelo suprostavljeno u međusobnoj borbi.
Stvari izgledaju samo prividno točne i crkva si u takvim slučajevima dozvoljava tvrditi da je magijski oponašana od božje suprotnosti i da je ta strana suprotna i crna, odnosno zla, a obzirom da ona za sebe prisvaja dobrotu, nevinost, odnosno bjelinu koja je navodno svega toga simbol to je i logično.
Sve zajedno je uzrok tome da ću sada proanalizirati kršćanstvo, ali kroz instituciju crkve, kroz njihove poglede i rituale, a naročito kroz tvrdnju crkve da je jedino kroz njih, kroz njihove obrede i rituale moguće postići spas, besmrtnost i "život vječni". Naravno, jedini mogući pogled na sve to je opći pogled koji se bazira na osnovnim i temeljnim zakonitostima magije, a što ujedno znači da apriori ne pristajem da se u analizu krene s crkvenim povlaštenim statusom, da oni jesu i da se to mora oboriti dokazima.
Oni jesu, ali su obična skupina dobro organiziranih djelatnih čarobnjaka koji su se kroz dugu ljudsku povijest dočepali vlasti i uništavali sve i svakoga tko nije pristajao na polazište da oni jesu ta povlaštena institucija koja može spasiti vjerom u otkupljenje i jedina dati oprost, odnosno ulaznicu s pravom prioriteta pri razmatranju zasluga za vječni život, ili neke vrste preporuku za božje razmatranje.
Dakle, ovog trenutka nije važna istinitost pojma Boga, ili stvaranja, već crkva, njezini rituali i djelanje, magijske i pseudo-magijske tehnike opsjenjivanja niže psihe čovjeka, a iz koje ga oni jednostavnim magijskim postupcima uzdižu u religijski zanos i time ga uvjeravaju da su oni njegov put prema spasu.
Prvo treba reći kako uobičajeno nastaju kršćani. Crkva je davno prepoznala i shvatila kako funkcionira ljudska psiha i uočila zakonitosti čija će upotreba uvijek i iz generacije u generaciju donositi prihod u ljudskim dušama, odnosno materiju koju će oni onda nastaviti mijesiti i oblikovati u dobre i poslušne kršćane.
Sistem je zapravo više nego jednostavan. Čovjek rođenjem na svijet donese u genima upisane nužne podatke i potencijale za prilagodbu prirodi života. Tu su uključeni osim borbe za sam život i nagoni za razmnožavanjem itd. No, čovjek se sam rađa kao prazna ploča i njegov se um počinje razvijati i upijati znanja tek odrastanjem u toku života s naročitim naglaskom na važnost prve faze, odnosno na djetinjstvo i mladost. To je najbitnije doba kada se taj novi ljudski univerzum razvija u sebe samoga, odnosno odraslog čovjeka koji će, gle igre slučaja, isto tako stvoriti novu generaciju i njenu sposobnost učenja iskoristiti da u nju pretoči svoja znanja i iskustva. Opet, gle igre slučaja, s tim i "vjeru" u to novopridošlo biće.
To traje iz generacije u generaciju. Samo zaista glup čovjek neće uočiti činjenicu da su djeca kršćana i sami kršćani, djeca muslimana i sami muslimani, djeca budista i sami su budisti itd.
Činjenice jasno i nedvojbeno govore da će novorođenče biti jako brzo kršteno. Uobičajeno je da se dijete ne pita želi li biti kršćanin, već je to nešto što je ispunjavanje zakletve odraslog čovjeka i roditelja dano u crkvi prilikom sklapanja bračne zajednice.
Slijedi vjerski odgoj. Roditelji kršćani ga uče moliti, "svete" zapovjedi koje igrom "slučaja" počinju sa: Ja sam gospodin Bog tvoj i nema drugih bogova uz mene".
Slijede rituali "svete" pričesti, firme, ispovjedi, pokajanja i oprosti grijeha. Kada se tako indoktriniran i začaran čovjek ženi, jedno od obećanja koje mora dati je da će svoju djecu odgajati u vjeri u Boga itd. Dakle, začarani krug koji se ponavlja.
Čovjek postaje rođenjem i nužno ovisan o svojoj najbližoj okolini koja ga podučava i obučava za buduće stanje samostalnog življenja na način da postane neovisan o onima koji su mu pomogli do tog stanja i postane jedinka, pojedinac koji će razmnožavanjem omogućiti daljnji ljudski život na planeti. Čovjek mora imati sposobnost prenošenja znanja i iskustva na novu generaciju. Na tu su se sposobnost cijepili čarobnjaci, odnosno promicatelji vjere i svakoj novoj generaciji se ucijepe ponovo odmah po rođenju.
Ukoliko bi se dogodilo da se čovjek ne razmnožava kratkih pedeset godina život na Zemlji bi se smanjio na 2% sadašnje populacije, a veći vremenski period bi potpuno uništio čovječanstvo. Dakle, razmnožavanje je osnovni uvjet opstanka, ali je broj ljudi ključan za stupanj tehničkih, tehnoloških i općih civilizacijskih vrijednosti. Po tome se da zaključiti da preveliki i premali broj pučana više nego značajno utječe na civilizacijske vrednote i kvalitetu življenja. Jednako vrijedi i za vjeru, a posebno za crkvu.
Čarobnjak, odnosno mag je osoba koja poznaje i zna koristiti magijske zakonitosti. On je posrednik između viših sfera i energija i čovjeka, ali je istovremeno i osoba koja, obzirom da se proces događa kroz nju, osoba koja je i tumač, ali i zagovornik, jer navodno može utjecati i na samo događanje u promjeni tih istih sfera.
Prevedemo li sve to u kršćanski oblik tumačenja, imamo crkvu, odnosno hram gdje se sve to događa, svećenika koji je posrednik između Boga i čovjeka i svetu misu, odnosno ritual koji je potreban da se akcija izvrši.
Svećenik mag, u posebno sagrađenom hramu, i ceremonijalnoj odjeći izvodi rituale koji imaju za cilj da se viša božanska sfera otvori i postane dostupna ljudskoj želji za određenom promjenom, (postoje različite molitve u kojima su izražene različite želje). Želju upućuje, posebno u ritualne tajne posvećen i izvježban opunomoćenik grupe, (vjerske zajednice), koji je ujedno i zagovornik grupe i njezinih želja u toj istoj sferi kada je uspije kontaktirati, odnosno postići svoje povezivanje s njom, a što je u ovom slučaju svećenik.
Prva osnovna magijska zakonitost kaže: Kako je gore, tako je i dolje, a sve je to bit (čudo), jedne te iste stvari. Mnoge magijske zajednice vjeruju da je to nešto što pripada samo njima, da je to dio jedino njihove istinite i istinske magijske tajne, pri tome ne uviđajući da se radi o univerzalnoj magijskoj zakonitosti koja može biti izrečena na više načina iako je bit uvijek ista bez obzira je li prepoznata kod pigmeja, ili kršćana, kao Zapis sa Smaragda ili jedinstvo Mjeseca i njegove Sjene.
U svijetu danas gotovo svo djelatno čarobnjaštvo, u što uključujem i kršćansko svećenstvo, radi po toj osnovnoj zakonitosti pošto je ona temeljni magijskih ključ za ljudsku psihu i operacije sa njom.
Višeslojnost ključa, kako je gore tako je i dolje, može biti promatrana na jednostavan i na složen način.
1. "Kako je na Nebu tako je na Zemlji". Dakle, ako je čovjek zao ili neprijateljski nastrojen, na Nebu je viša sila, u ovom slučaju Bog, također zla i neprijateljski nastrojena, i kazna će biti pakao i smrt. No, ukoliko se kao posrednik uključi čarobnjak, znalac koji je obučen i vješt u otklanjanju tog problema, on će svojim znanjem kroz crkvene, odnosno vjerske rituale, promijeniti zlog čovjeka i tom novom promjenom na Zemlji uzrokovati promjenu na Nebu.
Uvjet njegovog uključivanja je taj, da čovjek pristane i želi njegovu čarobnjačku vještinu, odnosno da povjeri svoju sudbinu, svoje tajne i svoj daljnji psihički (duševni), život u njegove ruke.
Čarobnjak, da bi bio uspješan, mora raspolagati s tom vrstom tuđe ljudske energije i ona mu mora biti povjerena bez ikakve rezerve i zauvijek.
Magijski postupak, uglavnom, mora biti potpomognut "svetim" i za to odabranim mjestom. Prostor koji će biti odabran, posvećen, odnosno izdvojen kao mjesto čarobnjačke akcije u magiji je najpoznatiji pod imenom čarobnjakov krug, mjesto koje postaje hram sile koja se mora privući "odozgo", prizemljiti i spojiti, povezati sa onim ili onima koji stoje u njemu. Hram, ili čarobnjakov krug, je mjesto u kojem je on suveren, kojim on vlada i koji ga izdvaja kao osobu kroz koju će se sve odviti. Bez njega nema ni događanja mjesta pročišćenja, uznesenja i svekolike promjene u skladu sa silom koja se priziva.
To je u ovom slučaju svećenik i crkva sa svojim oltarom i otajstvima kojima jedino mag uspješno barata. To je Svećenik-Mag, njegov hram, njegova čarobnjačka knjiga... Mag posvećen u tajne komunikacije s višim svijetom. Mag, odnosno svećenik i bezgranični vladar ljudske psihe i svih njezinih tajni. Mag - koji može izbaciti iz crkve i kršćanstva, prokleti i uništiti ljudski život i duh, ukoliko ga posjeduje kao svećenik i osobni pastir ali, i mag koji jednim škropljenjem može "posvetiti" svaku stvar i čovjeka samog. Mag koji može navući vječno prokletstvo takvim i sličnim postupcima. Njegova moć postaje bezgranična.
On je u svakoj kući, u svakom poslu i u svakom krevetu. Mag čiju moćnu kuću treba ukrasiti, a njegov božji oltar okititi zlatom. Mag pred kojeg se klekne i rukoljubom u prsten mu se prizna moć vladara psihe svjetovnog čovjeka i posrednika prema višim silama, zaštitara koji brani, opet uz pomoć vjernika, od nižih, crnih sila koje navodno jurišaju na čovjeka.
To je taj mag i njegova je moć neupitna tako dugo dok nema sumnji u njegove sposobnosti. Da se to ne bi dogodilo mora postojati neupitna i neuništiva dogma koja govori: Ne sumnjaj u Boga i on će ti pomoći.
Mag ili svećenik je onaj koji zna tajnu zakonitosti "Kako je gore, tako je i dolje! Mag koji je kadar to iskoristiti, i koji to koristi u praksi kao magijskih utjecaj.
No, razmotrimo li način kako svećenik-mag to načelo kao svoju vještinu upotrebljava i iskorištava, ubrzo nam postaje jasno da se radi o destruktivnom i nemoralnom magijskom činu iako se on javno i deklarativno bazira kao suprotan ovoj mojoj konstataciji. Njegova nemoralnost i opasnost koja iz svega toga proizlazi, daje se vidjeti iz nekoliko temeljnih činjenica.
Činjenica da je dijete po dolasku na svijet automatski izručeno u čarobnjačku opsjenu svojih budućih duhovnih i duševnih uzničara, a od strane svojih opsjenjenih roditelja i ne bi bila tako značajna po život samog čovjeka kada mu se tim činom automatski ne bi oduzimalo pravo na njegovu stvarnu slobodu odlučivanja. Ovdje se zapravo radi o protuprirodnom magijskom zaposjedanju temeljnog i najbitnijeg dijela psihe koji se guši i pretvara u rudimentalan oblik te iste psihe i većim dijelom se zamjenjuje, odnosno na njega se cijepi svećenik-mag sa svojom prisilnom slikom svijeta koju će dijete, pa i kao odrasli čovjek, sve do kraja svojeg života razvijati i hraniti je samim sobom. Zašto kažem rudimentalni oblik? Priroda se je vrlo efikasno pobrinula da nitko ne može biti uništen i ponovno oživljen, pa tako svećenik-mag ne smije sasjeći i uništiti sam temelj, već se čuvajući ljudsku duševnu energiju neprekinutu, mora na nju uspješno nadovezati.
Slikovito rečeno, biljku koja je rođena (nastala), kao šljiva odrežemo i nju cijepljenjem, (kalemljenjem), pretvaramo u jabuku.
Mi smo dakle našom voljom i vještinom voćara učinili djelatnom i uspješnom protuprirodnu akciju i imamo životno snažan korijenski sistem šljive koji počinje hraniti i razvijati naš cijep, odnosno jabuku. Ukoliko smo dovoljno vješti, šljiva je izgubila svaku šansu i to je zauvijek samo jabuka i ništa više. Ona više nema izbora. Nema povratka na staro u temeljnom obliku. Kada bi se ona mogla prepoznati to bi uvijek bilo kao jabuka. Svaka anomalija izrođivanja, sumnjiva grana ili slično, zar to nije lako i jednostavno kasnije odstraniti s voćke i bez da joj nanesemo ozljede koje će je usmrtiti.
Tome treba dodati i daljnji voćarski uzgoj i njegu, obrezivanje, formiranje krošnje, zaštitu od nametnika "koji vole jabuke" i sve što još trebamo je dočekati plodove svojeg rada.
Dakle, na snažnu dječju dušu, na njen jaki prirodni potencijal se magijskim postupkom ucijepi religija, u ovom slučaju kršćanska, a u njenom daljnjem razvoju se majstor voćar, odnosno svećenik-mag, nastavlja brinuti i obrezivati svaku anomaliju da se čovjek ipak ne izrodi u nepoželjno biće i kao takav da neočekivane plodove, ili ih uopće nema. "Majstorluci" se zovu odgoj u kršćanskom duhu, svete mise, ispovjedi, čitanje Biblije, katekizam i slično.
Dakle, vidjeli smo kako svećenik postaje kradljivac duše čovjeka i to još u dobu dok taj čovjek nije uopće svjestan svoje duše, jer je još samo dijete. Naravno, sve se događa uz formalnu privolu roditelja koji su i sami ostali osakaćeni u svojem djetinjstvu na isti način. Oni koji su na neki način izbjegli svoju sudbinu da budu kršćansko roblje su uglavnom ucijenjeni od svoje okoline i u većini slučajeva pristaju na krštenje vlastite djece i njihov vjerski odgoj da izbjegnu tzv. pozitivan pritisak društva koji se na njih vrši na mnogo načina. Kod nas je to uobičajeno iznuđivanje "biti Hrvat" koji ako već i nije vjernik, mora na neki način dokazivati da je Hrvat, a Hrvati su tradicionalno kršćani. Ukoliko ne pristaje, vrlo brzo je na to prisiljen i da bi se na kraju riješio naoko beznačajne stvari, a koja stalno stvara probleme, daje djecu krstiti i to je zapravo početak kraja duše njihove djece.
Postupak kod djece je zapravo jednostavan i već se mnogo generacija odvija rutinski. Poznate su sve reakcije koje se pojavljuju tijekom vjerskog "odgoja" u odrastanju i svi prirodni unutrašnji lomovi koji nastupaju na slabim točkama neprirodnog hranjenja stranog tijela, odnosno neprirodne magije kojom su zauvijek opterećeni i one se uklanjaju maskiranjem stanja u protivnika Boga i vjere koje treba nadvladati. Drugim riječima nije uzrok duševnim bolima i osjećaju unutarnje nesreće ono što im je učinio svećenik mag svojom crnom magijskom operacijom, nego je to nekakav božji protivnik Sotona, alijas pali Anđeo koji u njima želi satrti vjeru u Boga i odvući ih u Pakao. U svakom slučaju se radi o vrlo providnoj crnomagijskoj operaciji prikrivanja ako se zna i razumije djelovanje svećenika-maga u tzv. "spašavanju duše". Dakle, istina je da se radi o spašavanju duše, ali samo za potrebe magijske bratije i njihove crne operacije za koje im te iste duše trebaju. Nemojmo nikada zaboraviti notornu činjenicu svečenićke istine. Svi su oni bez svoje pastve samo obični ljudi i ništa više. Zarobljena, odnosno osvojena ljudska energija ih hrani emotivno i tjelesno. Bez nje oni ne posjeduju tajne pošto ih posjeduju samo za "obične" ljude. Bez ljudi oni ne postoje kao čarobnjaci, a toga se nitko ne odriče. Moć stvara najveću ovisnost na svijetu.
Svi oni koji su iole ozbiljnije zahvatili u povijest civilizacije morali su u nekom vremenu doći na pomisao da je jedan od ključnih utjecaja politika i da je ona kreator i upravljač mnogim događanjima u nekom od vidova koji bi se uvijek i na kraju pokazali kao takvi.
To se najlakše uočava općim mišljenjem da je sve politika, pogotovo u današnje "moderno" vrijeme.
Jednako tome bi svi oni koji su se iole ozbiljnije posvetili proučavanju crkve, odnosno kršćanske vjere, na kraju došli do nesumnjivog zaključka da crkva i magija imaju mnogo toga zajedničkog.
Taj se "utisak" dodatno pojačava u ovom stoljeću iz više razloga. Nagli razvoj "modernih magijskih zajednica" rezultira proučavanjem crkve i religije iz različitih i dosad nezamislivih kutova i mnogi samostalno dolaze do istog zaključka u svojim proučavanjima crkvene religijske prakse. Opće društveno stanje i nove situacije, za razliku od prošlosti, su omogućile da se to može jasno i izreći.
Jačanjem tendencije beskompromisnog otkrivanja, koja je jedna od najvažnijih obilježja današnjice, mnogi su zaključili i jasno rekli da i politiku vide kao magiju, a političku zajednicu kao magijsku zajednicu.
Presudno je bilo slijedeće uočavanje: Kada crkva i politika idu ruku pod ruku dolazi do naglog jačanja crkve u svjetovnom smislu. Naravno, dolazi i do podupiranja određene politike od strane crkve. Najdrastičniji primjeri su kršćanstvo i islam.
Neki su skloni rezultat tog pakta vidjeti kao tamnicu naroda.
Drugi u tome vide pravu obmanu i za njih je to krunski dokaz naivnosti ili opsjenjenosti puka. Sasvim je sigurno je da su neke materijalističke doktrine snažno pile na tim izvorima i u tome "teorijski i praktično" vidjele glavni problem društva kojeg će oni svojim revolucionarnim postupcima "osloboditi" u napredak i bolju budućnost.
No, kada bi se sva vlast objedinila samo u rukama politike, a na način magijskog djelovanja, odnosno po tim pravilima koja su jedina logična poluga magijskog opsjenjivanja i vladanja, uvijek bismo dobili totalitarni režim u svjetovnom smislu i zamjenu za boga, proroke i spasitelja u vidu materijalističkih filozofa, voditelje revolucija i Velikog Vođu u duhovnom smislu. Ni najnaivnijem promatraču neće promaći činjenica istovjetnosti magijske operativne šablone koja je gotovo u potpunosti ista šabloni pakta države i crkve sa svim podudarnostima od prije, ali sadašnjeg prividno drugog i navodno nepodudarnog naziva.
Politika uvijek nudi bolje sutra i na kraju, obično u budućnosti, "raj" na zemlji ukoliko se čovjek odrekne jednog dijela individualnosti u korist općeg dobra zajednice, a na način da sa time, odnosno jednim dijelom njegovog svjetovnog života i ekonomskih dobara, upravljaju nadahnuti politički prvaci, ili karizmatični vođe.
Crkva također, jednakim modalitetom, nudi perspektivnu budućnost i "raj" na nebu ukoliko se čovjek odrekne jednog dijela svoje duševnosti u korist duhovne zajednice, a na način da sa time, odnosno jednim dijelom njegovih duševnih resursa i duhovnih prava, raspolažu i upravljaju nadahnuti zastupnici, odnosno svećenici karizmatičnih proroka i spasitelja.
Naravno, politika je svjesna vrijednosti crkvenog ljudskog "lagera" i moći svećenika koji njime upravljaju. Jednako tome je crkva svjesna ekonomske perspektive političke uprave i pakt među njima je logičan slijed događanja.
Politički vođe i pripadajuće mu oligarhije naglašeno ističu, ili se tako ponašaju, svoju pripadnost vjerskoj zajednici. Za uzvrat crkva poradi na isticanju istih kao primjerenih osoba za vodstvo u bolje svjetovno sutra, a nije rijedak primjer da im "dodjeli" i povećanu duhovnost koja je u skladu sa božjom providnosti.
Iako u prvi trenutak izgleda kao neuspjela i ekscesna karikatura temeljnog magijskog zakona suprotnosti, ipak mi se čini da činjenica duhovnih i svjetovnih vladara u relaciji zakona "Kako je gore tako je i dolje", postoji kao opskurna crnomagijska činjenica današnjeg društva.
Kada iz određenih razloga, odnosno iz bitke za moći, dođe do neravnoteže između crkve i države, između dogmi koje zastupaju, na vidjelo stupe slijedeći obrasci:
Ukoliko crkva, odnosno religija pokuša oteti svjetovnu vlast i moć uprave i uspije li je dobiti pod svoju ingerenciju tada postajemo svjedoci diktature najgore vrste. Najčešće u ime Jehove, Alaha, ili nekog trećeg, država postaje Moloh koji proždire svoje stanovništvo. Bog postaje bog Kaosa a vrhovni svećenici postaju službeni tumači njegovih riječi. Navodni "božji" zakoni ubrzo postaju svjetovni zakoni.
Otužne primjere, ni punu godinu prije ulaska u treće tisućljeće, možemo jasno vidjeti u Iranu, Pakistanu, Afganistanu, u nekim državama bivšeg SSSR-a, a krvavi tragovi po Balkanu i njegove masovne grobnice također odišu takvim pokušajima. Dovoljno se je zamisliti nad primjerom Hrvatske.
Zar zaista treba dvojiti nad vjerskim odgojem koji se je uvukao u sve škole zagađujući dječje duše i otimajući im slobodu da upijaju Dušu Svijeta?
"Hrvatski talibanizam" nije uspio nadvladati hrvatskog čovjeka direktno, ali je uspio uči na mala vrata i djeluje na gotovo nevidljiv i krajnje opasan način.
Djeluje na budućnost ljudi prividno bezopasnim sredstvima pouke. Svatko tko razumije kako djeluje crna magija u praksi, vidi tu rabotu i zna kuda to vodi.
Prepoznaje se svečenićka horda koja orgija po školama i sa svojim kanonskim sjekirama odsijeca najvredniji dio naše djece, slobodu spoznaje sebe i svijeta. Gotovo neometano, odsijeca intuitivni osjet za razvoj, za nadgradnju, koji treba pomoći djetetu da se razvije u skladu sa vlastitim mogućnostima.
Neosviješteni i lagodni ateizam povezan sa društvenom letargijom, koji previše često ne pridaje dovoljno pažnje takvim pojavama, jer je uglavnom kao takav maskirano neznanje povezano sa umišljenom važnosti i sposobnosti navodno dobrog procjenjivanja, a koji uglavnom gleda vlastiti partikularni interes kroz prizmu teškoća rješavanja osobnih materijalnih problema, koji jako često ovisi o poziciji u društvu, teško griješi. Pogreške nisu samo osobne i društveno neprihvatljive, pri čemu mislim na zrelo i prirodno uravnoteženo društvo. Pogreške su mnogo teže i to na razini evolutivnih pogrešaka.
U svojoj borbi za dječje bolje sutra kroz pokušaj gomilanja materijalnih dobara, propušta se uočiti bitna činjenica stvarne egzistencijalnih predispozicija koje su ujedno i stvarni temelj nečijeg budućeg boljitka. To je neoštećena, zdrava i potpuna ljudska psiha. To je jedini i stvarni zalog budućnosti djece i kao takav je i osnova samog bitka kao temelja osobnog postojanja.
Zar nije krajnje sumnjiva činjenica da se sve druge religije i vjere nazivaju pranjem mozga osim ove "naše"?
Drugi "peru" mozak i truju dječju dušu radeći iz njih čudovišta. To je gotovo društveno politička i vjerska krilatica.
Povjerite djecu meni, ja to neću činiti, ja ću im dati vjerski odgoj!
I zadnjoj budali koja nad time razmisli mora svanuti istina pred očima.
Ako politika pokuša oteti ljudsku psihu iz "kanđi" religije, kako se to tada počinje nazivati, dolazi do istog krajnjeg rezultata po načinima kao što to istovjetno učini kršćanski i ostali "talibanizam".
Religija se tada proglasi lažnom, neprijateljem naroda kojeg kao takvog treba protjerati iz "modernih" vremena, ili ih čak i fizički zatrti.
Otužni primjeri su poznati kao nacizam, fašizam, komunizam i slične političke tvorevine prošlosti i sadašnjosti.
Takvim crno magijskim postupanjem "politike" i njezinih zastupnika i tumača, pa nismo valjda toliko naivni da ih ne bi prepoznali, nastaju diktature osoba, ili proletarijata, ili su viđene i vođene likom Vođa.
Za razliku od "talibanizma" gdje je vrhovni diktator Bog koji govori kroz svećenika ili proroka, ovdje je vrhovni diktator Čovjek, ali sa božanskom misijom, koji je istovremeno i prorok koji naviješta sam sebe kao Vođu za sadašnjost i budućnost, a pojavljuje se kao "mistični odgovor", i uvijek "vjekovna" težnja naroda za povijesnom veličinom i državom kao primjerom veličanstvenosti.
U političkom "ekstremnom talibanizmu" se uvijek iskrivljuje i mijenja, odnosno lažira povijest i kao takva se uvodi u škole gdje to postaje "najvažniji" predmet pouke. U ekstremnijim slučajevima se u škole uvodi i direktni politički odgoj u vidu političkog ustroja.
Ukoliko se radi o tihoj diktaturi, tada se kroz mala vrata lažiraju povijest, filozofija i predmeti povezani sa veličanjem diktature, kao teze odricanja koje od svih zahtijeva povijesna nužnost, kao jedinog ispravnog oblika ljudskog postojanja i nužnost postojanja Vođe po čijim je vizijama stvar sprovedena.
Crkva je daleko veći krivotvoritelj nego je to politika, iako su magijski razlozi i tehnički obrazac isti. Vlast i oblici vladanja se mijenjaju, ali je crkva uspjela preživjeti pošto je daleko vještije uspjela prikazati nužnost svojeg postojanja kao vrijednu i daleko najvažniju ljudsku potrebu.
Na stranu niz okorjelih zločinaca i kriminalaca koji su njome upravljali, već treba sagledati pravu veličinu nevjerojatnih laži i gluposti koje su vjekovima ucjepljivali u ljude.
Prije nabrajanja činjenica treba istaći da je kršćansko učenje tek treće razredna i jeftina crna magija općeg tipa čija se moć temelji na uzničarstvu pastve i njenom masovnom zastrašivanju koje ne preza ni od najvećih zločina. Po tipu, načinu, obliku i sredstvima provođenja crkva je prilagođena svojem samodržanju koji je uvijek primarni cilj. Milijuni žrtava su više nego dovoljan dokaz beskompromisnog postupanja u tom smislu i sve je bilo uvijek i uvijek prikazivano kao uništavanje ljudi radi Boga i Vjere.
Definitivno se može tvrditi da crkveni nauk nije odgoj nego zatiranje neprijatelja slave Boga. Funkcija crkve je proglašena zaštitarskom, a njezino postupanje je uvijek borba. Crkva nikad nije ubijala. Ona je slala ljude na onaj svijet da im "njihov" bog sudi. Naravno, crkva nikad nije okretala drugi obraz ili pokazala ikakvu samilost u svojem postupanju. Ona je "to" prepuštala "dobrom" Bogu na onom svijetu. Ona je svoje zločinačka djela sa Bogom opravdavala.
Zapravo, treba ponovno promisliti o pojmu kršćanskog boga Jehove i to u njegovom mnogo stoljetnom nizu, ali u svijetlu nizanja zala i zločina počinjenih u njegovo ime.
|